Oni koji se u filmsko-produkcijska posla baš i ne razumiju, vidjeli su samo seosku idilu (sa problemima vodosnabdijevanja, doduše), u kojoj sa slamnatim šeširićem na glavi zdušno (sa)učestvuje kandidat za gradonačelnika Banjaluke.

Na oduševljenje svojih domaćina u selu Melina, Draško Stanivuković saučestvovao je u kupljenju i baliranju sijena, vozio je traktor, jahao konja (koji i nije pokazao neke emocije), pomuzao kravu (nije ni ona) i održao kratku zdravicu. Sve te poduhvate obrazložio je kratkom, super-populističkom rečenicom: „Želim da se potpuno saživim sa svakim našim seljakom, iskrenim domaćinom i poljoprivrednikom“.

Dok se on saživljavao, ekipa koja se u filmsko-produkcijska posla prilično dobro razumije, napravila je video-klip za Draškov jutjub kanal, tačnije – još jedan profi „uradak“ sa elementima ozbiljne režije i montaže i pažljivo odabranim, muzičkim sekvencama iz kantri opusa. Zašto baš kantri, nije ni važno.

Važno je da je mladi Stanivuković potpuno odustao od koncepta spontanosti i da njegova sasvim legitimna video-borba na društvenim mrežama koja traje još od odborničkih dana u Banjaluci sve više liči na izrežiranu kampanju u kojoj čak i statisti iz kukuruza tačno znaju šta im je u kom trenutku činiti. Kampanji u ovoj izbornoj godini i jeste mjesto, ali je, ipak, važno i to što je, u početku talentovani i inovativni Stanivuković, odlučio da prevaziđe sam sebe i preskoči sve granice.

Moguće je da je to preskakanje granica djelimično inspirisano sad već davnašnjim „preskokom“ koji je, pjevajući pod šatrama, nesumnjivo maestralno izveo Milorad Dodik. Moguće je, takođe, da je i Dodik samo prvih nekoliko puta spontano zapjevao, a kasnije se i on pozabavio režijom, ali je stvar u tome što svoju pjesmu Dodik može i umije da „iznese“ i sa njom i nakon skoro dvije decenije „kupi“ birače, a Stanivukovićeva već sad pomalo podsjeća na labudovu.

Kad smo kod birača sa kojima se nikad ne zna (ili se sve zna), treba imati u vidu da potencijalno opredijeljeni za Stanivukovića od njega vjerovatno ne očekuju da muze krave i vozi traktor, naročito sa pozicije gradonačelnika. Kapa dolje za poslaničke glasove osvojene obigravanjem po narodu, ali slamnati šeširić i vime u ruci u kampanji za prvog čovjeka Banjaluke – nikako.

Uostalom, pitanje kapa i šeširića, odnosno onog što pod njih u političkim karijerama može da stane ne zavisi samo od veličine kapa i šeširića. Što bi, za Stanivukovića, takođe moglo da bude problematično.

Čak i da su ga domaćini iz Meline stvarno ozbiljno shvatili.